Vrtim se po netu u pokušaju da nađem informacije o ekranizaciji „Generacije P“, čije je snimanje otpočelo u proleće, a premijera zakazana za kraj ove godine. Informacija od 23. oktobra kaže da se film nalazi u produkciji. Još se, znači, kuva. Piše da je u produkciji još jedan film rađen po noveli V. Peljevina „Budin mali prst“. K’o za inat, znatiželju mi potkrepljuje i intervju sa Jarkevičem objavljen u Politici, čiju će trilogiju uskoro objaviti niški Zograf. Perjanicu postmodernizma i rasne ruske književnosti nosi Viktor Peljevin, o kojem postoji tekst na ovom blogu. Prošle godine poznanik koji radi za jednu moskovsku IK govorio mi je o ruskom piscu čije se knjige prodaju brzinom ispijanja vodke. Pomenuti je postao pisac igrom slučaja, kada je u akciji ruske policije uhvaćen, a potom i osuđen kao jedan od viđenijih mafijaških bosova. U dokolici zatvorskog tavorenja počeo je da piše i to vrlo dobro, ne knjiške i palanačke memoare, reč je o književnosti, tvrdi moj poznanik.
I, dok čekam film, evo osnovne recenzije za “Generaciju P“ i odomaka i misli iz Peljevinovih romana:
Vivlen Tatarski, zaposlen u najvećoj moskovskoj reklamnoj kompaniji (iznikloj neposredno iz ruske mafije) otkriva da je zapravo ušao u tajno društvo Haldejaca koji poštuju kult sumerske boginje Ištar, a da piramidalna struktura novog kapitalističkog društva odgovara formi magijskog zigurata – Vavilonske kule. Stvarnosti nema. Čitava garnitura ruskih političara, uključujući i ondašnjeg predsednika Jeljcina nije ništa drugo do proizvod moćne virtuelne tehnologije koja ih dovodi na ekrane televizora čineći ih tako stvarnima.
Generation P je još jedna zanimljiva Pljevinova priča o manipulaciji savešću, koja bi trablo da pokaže kako nikakve savesti, kao ni objektivne stvarnosti, zapravo nema. Postoji negde u prostranstvima večnog i leda uspavani Pizdac, hromi pas sa pet nogu, koji će početi da napada i sveti se kada se jednog dana probudi. Je li to generacija P.Ovaj roman je Viktoru Pljevinu doneo svetsku slavu.
* I uopšte, u ovoj epohi vladavine američke potkulture i pećinskog liberalizma, ništa tako ne odaje pripadnost čoveka nižim klasama kao poznavanje skupih satova i automobila.”
*Smešno je govoriti o odgovornosti književnika u epohi neodgovornih vlada”
„Svaki savremeni intelektualac koji na tržištu prodaje svoju eksprertizu čini dve stvari: šalje znake i prostituiše smislove. U suštini to su aspekti jednog voljnog čina, osim kojeg u aktivnosti savremenih filozofa, kulturologa i eksperta nema ničeg…“
„Reč „zapara“ sastoji se od reči „Zapad“ i sufiksa „ra“ kojima se prave imenice poput „buvara“ i „ledara“. Nije li rano da se narod sklon ovakvoj tvorbi reči poziva pod zastavu demokratije i progresa?“
„Ljudima je potrebna otvorena arhitektura duha – open source. Ali judeohrišćani su veoma lukavi. Ispada da je svako ko ljudima koji ponudi takvu arhitekturu – antihrist. Nakakiti u dalekoj budućnosti iz falš zadnjice – to je, zapravo, najipresivnije čudo judeohrišćanstva“.
